U haotičnom žamoru nejasne sudbine

Ovo je knjiga duboke ljubavi, odanosti i poštovanja prema pokojnoj supruzi autora, a može se posmatrati i kao vodič i praktikum kako da se prevaziđu teške situacije u životu. Istražujući sopstvenu unutrašnjost, posebno onaj nesvesni deo, autor jasno govori o emotivnim reakcijama u savremenom otuđenom svetu. Improvizujući imaginacijom, govori o mikrokosmosu, koji može biti bilo gde, u kome su prisutne dugogodišnje nepravde sa kojima se treba nositi. Kako? Pročitajte, brante se znanjem, ono svakako neće odvesti na pogrešan put i prihvatite sve što život stavlja pred Vas, budite spremni na sve tuge, težine, nepravde, shvatite kao igru koju rešavate, da biste Vi, a ne drugi Vama postavljali granice. - Marina Đenadić Željko Vujović kao da se kreće tihim jedrenjakom duž kopna i posmatra sve na obali ... Sagledava vrlo precizno davno prošlo vrijeme i čitaocu ga predstavlja kao da se desilo upravo sad. Koji put ta jladnokrvna mirnoća ustukne donekle u emotivnoj subjektivnoj procjeni. Tada se javi lik Malokrvnog Direktora koga je "na taj položaj postavio Hepatobilijarni Hirurg koji znanja iz hepatobilijarne hirurgije primjenjuje u politici Mikrokosmosa, a Hepatobilijarnog Hirurga je postavio na taj položaj Visoki Čovjek Koji Visoko Vidi Preko Mikrokosmosa". Ta emotivna procjena je sadržana u blagoj oštrici ironije. Željko je riznica mnogih generacija prije njega ... Katkad se otrgne u jetku karikaturu, Trčeći Pišajući Čovjek, ali, to je svjedočanstvo vremen u kome smo živjeli, možda i zaboravili, pa nam se vraća: loši đaci vaspitavaju ugledne profesore. A ti ugledni profesori "tucaju kamen" na Golom otoku. "Zašto? Ni za što." Odgovara stamena starica , noseći na kobili pune "kotarine" grožđa i smokava što ih je, svojom rukom i mukom brala i namijenila sinu, snahi i unucima, pokazujući glavom na kuću Blaža Jovanovića, koji je, u to doba, vedrio i oblačio Crnom Gorom. - Dragan Perišić